Ja sam se uvek bolje osećala dok nešto radim. Što bi rekla moja mama, dok se nešto dešava. Mojoj prirodi prija kada je u okruženju aktivno, kada se informacije upijaju, kada se nešto saznaje i kada smo u koliko-toliko strukturisanoj interakciji. Nisam naročit ekstrovert, više volim da slušam i da mene neko animira nego da budem vođa ili organizator. I to sve određuje moj odnos prema radnom i prema slobodnom vremenu. Volim da imam jasna uputstva u vezi sa radnim zadacima i određeni prostor za kreativnost. Volim da imam okvir i strukturu, ali i dovojlno slobode. Isto volim i u slobodno vreme.

Pa kako smo onda došli do toga da mi, tako božanstveno složene prirode i tako jedinstveni svako ponaosob, očekujemo od sebe i drugih da nas iste stvari interesuju i čine srećnima?

Odmor je jedna od tačaka spoticanja kod koje se dešava upravo ono što je gore navedeno. Idealizujemo te slobodne dane i postavljamo sebi zahtev da moramo lepo da se provedemo i da moramo da budemo izuzetno srećni tamo gde odemo. Još ako je to neka luksuzna destinacija sa tirkiznim morem (nema veze što mi volimo kampove i ruksak na leđima) ili avanturističko putovanje koje sve kul face vole (a mi smo ljubitelji ušuškane hotelske sobe i leškarenja na plaži), jednostavno ne postoji opravdanje za naše loše raspoloženje. Moramo da se dobro provedemo i budemo stopostotno na visini zadatka i onoga što nam se nudi. Nema veze ni ako smo iza sebe ostavili desetine nerešenih situacija, ili ako na odmor idemo sa ljudima koji nam baš ne prijaju. Nije bitno ni to što smo sa novim dečkom koji se, doduše, trudi, ali mi tek sada u punoj razmeri shvatamo da ga baš i nismo dovoljno upoznali i da je odmor kod njegovih rođaka ipak bolje zvučao u planovima.

Previdimo nekako i da smo na odmor pobegli misleći da ćemo promenom sredine promeniti i osećanja, ali osećanja idu sa nama, ona su tu, unutar nas i nosimo ih sa sobom i na najlepšu destinaciju za odmor. Mislimo da nas posao, prijatelji, roditelji, komšije čine nesrećnima, i ne shvatamo zašto taj osećaj praznine i nezadovoljstva pakuje kofere i ulazi sa nama na aerodrom, prati nas u avion i pravi nam društvo na svim izletima. I ljuti smo na sebe što jednostavno ne možemo kao drugi samo da uživamo. Jer tu je plaža, sunce, delfini, plesno veče, hotel sa pet zvezdica, sve što čoveku treba da bude srećan. I počinjemo da kinjimo sebe, da govorimo da smo čudni, slabići, nenormalni, naopaki kad ne možemo kao sav normalan svet jednostavno da se opustimo. I plašimo se da je ovo nekakva katastrofa i da nikad više nećemo moći biti srećni ako ne možemo biti srećni na najlepšem mestu na svetu. Jer ipak su okolnosti odgovorne za našu sreću. Ili ne?

Odmori su odlična prilika da vidimo koliko je bitno da sebe negujemo iznutra, da brinemo o svom mentalnom zdravlju, da budemo u kontaktu sa svojim mislima i osećanjima i da upoznajemo sebe. Da otkrivamo ko smo mi, šta nam prija, šta nam je potrebno, da li smo dobro sami sa sobom. Da sledeći put isplaniramo odmor kakav nama prija, a ne kakav većina ljudi voli. Da ne krećemo na put sa emocionalnim teretom već da ga obradimo kod kuće,  isplačemo se, raščistimo neke odnose, obavimo taj težak razgovor. I na kraju, da dozvolimo sebi da na odmoru osećamo celi spektar emocija. Od onih najlepših, do manje lepih. Nismo zbog toga ništa manje vredni, niti čudaci, niti drugačiji. Samo predivni, komplikovani i jednistveni pripadnici ljudske vrste.